Doba nevinosti

Doba nevinosti - Nura Bazdulj - Hubijar

Na Mirnu bijaše gotovo prestao misliti. Velovi zaborava Polako su maglili jedno ovalno poux, kosu. Ponekad, noću, kao nejako svjetlo iz duboke apprivoisé zaiskrile bi oči sa zlaćanim tačkicama na dužicama, dušom soi zakotrljali Biseri nekog davnog smijeha. Nasmiješio bi se u Mraku, ni Sretno ni Tuzno, s gotovo zaboravljenom sjetom. Ne dopuštajući mislima da se otmu i pohrle zaraslim stazama, promijenio Položaj bi, pomislio ponekad - laku noć, uspomeno, i nastavio spavati ...

Dugo, dugo je sjedio u Mraku s licem uronjenim u i dlanove razmišljao. Miješale soi i pretakale slike iz prošlosti, sadašnjosti, nametale slućene vizije budućnosti. Poredio je sebe negdašnjeg s Onim što je od njega ostalo, VAGAO, odmjeravao i došao faire spoznaje da je ono doba kad soi najviše osjećao krivim i grješnim, doba prije dvadeset Dvije godine, kad je jutra i sutone dijelio s Mirnom pritisnut mukom savjesti, zapravo doba njegove nevinosti. Sve drugo, ono ono prije i poslije, Bilo je samo surogat života ...